Al je sn'jezi, al su labudovi?
Da su sn'jezi, vec bi okupnuli,
labudovi vec bi poletjeli.
Nit je snijeg nit su labudovi,
nego sator age Hasan-age
on boluje od lutijeh rana.
Obilazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu ranam bolje bilo,
on poruci vjernoj ljubi svojoj;
"Ne ocekuj me u dvoru bjelom,
ni u dvoru ni u rodu momu".
Kad kaduna rijeci razumjela,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora
tad pobjeze Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendzere
za njom trce dvje cere devojke;
"Vrati nam se, mila majko nasa!
Nije ovo babo Hasan-aga,
vec dajidza Pinterovic beze".
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjesa bratu oko vrata;
"Da. moj brate, velike sramote,
gdje me salje od pjetoro djece!"
Beze muci, nista ne govori,
vec se masa u dzepe svione
i vadi joj knjigu oproscenja,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proucila,
dva je sina u celo ljubila,
a dvje cere u rumena lica,
a s malahnim u besici sinkom
odjelit se nikako ne mogla,
vec je bratac pod ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je mece k sebi na konjica,
i s njom grede dvoru bijelome.
U rodu je malo vrijeme stala,
malo vrijeme ni nedelju dana.
Dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najvise imotski kadija.
Kaduna se svome bratu moli;
"Aj tako te ne zelila, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajuci sirotice svoje".
Ali beze nista ne hajase,
vec nju daje imotskom kadiji.
Jos kaduna bratu se moljase
da napise listak bijele knjige
da je salje imotskom kadiji;
"Djevojka te ljepo pozdravljase,
a u knjizi lijepo te moljase;
kad pokupis gospodu svatove,
i kad podjes njenom bijelu dvoru,
dug pokrivac nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
da ne vidi sirotice svoje".
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati dosli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome,
a kad bili agi mimo dvora
dvije je cerke s pendzera gledahu,
a dva sina pred nju ishodjahu,
tere svojoj majci govorahu;
"Svrati nam se mila majko nasa,
da mi tebi uzinati damo".
Kad to cula Hasanaginica,
starjesini svata govorila;
"Bogom brate, svata starjesina,
ustavi mi konja uza dvora
da darujem sirotice moje".
Ustavise konja uza dvora.
Svoju djecu lijepo darovala;
svakom sinu noze pozlacene,
svakoj ceri cohu do poljane
a malome u besici sinku
njemu salje u bosci haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja;
"Hod'te amo sirotice moje,
kad se nece smilovati na vas
majka vasa srca kamenoga".
Kad to cula Hasanaginica,
bijelim licem u zemlju udrila,
usput se je s dusom rastavila
od zalosti gledajuc sirote.