|
Sedam godina nakon genocida u Srebrenici nizozemska vlada je ponudila kraljici ostavku kao znak prihvacanja odgovornosti za ponasanje postrojbe nizozemskih pripadnika UNPROFOR-a koji se, po tvrdnjama vlade, nisu snasli u tadasnjoj zamrsenoj situaciji cuvanja mira u zasticenoj enklavi Srebrenica te su bili previse pasivni. Svih tih sedam godina, medjutim, jedan mladic pokusava svijetu posvjedociti kako nizozemske trupe nisu bile nimalo pasivne, nego su, dapace, veoma aktivno sudjelovale u izrucivanju krvniku Mladicu ne samo zasticene enklave, nego i naroda koji se sklonio u njihovu bazu. Na to svjedocanstvo on ima neoborivo pravo jer je u bazi nizozemske vojske bio prevoditelj te s njihovim zapovjednicima bio na svim odlucujucim mjestima - pa i onda kada je iz baze morao ispratiti svoje roditelje i osamnaestogodisnjega brata i gledati kako ih srpski vojnici odvode u smrt. Hasan Nuhanovic je Srebrenicanin koji je odrastao u Vlasenici, pa je odande s roditeljima morao bjezati u Zepu, a kad je 4. lipnja 1992. napadnuta i Zepa, bjezali su najprije u planine, a potom krajem kolovoza sisli u Srebrenicu. Otada su samo promatrali dolazak izbjeglica iz okolnih opsina i slusali strahovite price o pokoljima - naprimjer na stadionu u deset kilometara udaljenom Bratuncu. Ubrzo su shvatili kako je glavni cilj pokolja po okolnim mjestima ubijanje sto veceg broja muskaraca, pocevsi od djece pa nadalje. S bojazni da ne bi pao u ruke Srbima on ili njegov brat, otac ili bilo tko od njegove rodbine koji su se tu nasli kao izbjeglice, cekao je u izgubljenom gradu hoce li se naci itko na svijetu da ih zastiti. |
|
